| |
| |
03.09.2006., nedjelja
..::*Nada umire posljednja*::..
Od njihovog prvog i posljednjeg susreta prošlo je više od dva miseca, točnije: dva miseca, trinaest dana i pet sati... Ali taj je dan proživljavala u mislima iz dana u dan... svaki dan... Svakim se novim danom sve više i više nadala i sve se više uvjeravala da će taj trenutak opet doć, trenutak kad će se opet sresti... Optimistična i (pre)puna nade svojim je nemirnim, vrckavim plavim očima očajnički tražila njegov pogled, osmijeh, razbarušenu, neurednu, ali neodoljivo slatku smeđu kosicu...
Ali šta je više čekala, to joj se sve više činilo da ju taj več dugoočekivani ponovni susret predugo izbjegavao u širokom luku... A ona je postajala sve svjesnija toga u šta je upala...
„Fuck!“ - rekla je cila bisna... Počela je pisma „All by myself“...
Upravo se tako i osjećala... U posljednje je vrime izgubljena, neshvaćena i... usamljena... Narano, svojom krivicom!!! Kad god se nalazila u društvu svojih najdražih – ONE su pričale dok je ona samo odsutno potvrđivala i kimala glavom... Doma je bila na meti jer se samo kao zombi vrtila onako beživotno po kući slušajući svoje depresične ljubavne pisme i ne radeći baš ništa... A ni u školi nije bilo baš najbolje... Sve se manje mogla koncentrirat na učenje, a nju su sve češće profesori hvatali nespremnom...
„Ovo je otišlo predaleko...“, pomislila je - „Glupa, glupa, glupa!!! GRRRRR... Preglupa!!!“
„Hard to be sure
Sometimes I feel so insecure
And loves so distant and obscure
Remains the cure
All by myself
Don't wanna be
All by myself
Anymore
All by myself
Don't wanna live
All by myself
Anymore“
Počela je plakat... Predugo je to držala u sebi... U tom je času poželjela nekoga nazvat, nekoga tko je upućen u sve ovo... Nažalost, taj netko ne postoji... „Prvom prilikom“ obećala si je – „Prvom prilikom kad budemo sve 4 na okupu“ Nadala se da će one imati pametno rješenje...
Uvik joj je bia na mislima... I dok je jela, i dok je spavala, i dok je prala zube, i dok je učila, i dok je čekala zeleno svijetlo na semaforu, i kad bi ugledala neki sladunjav par od kojih bi joj se prije dizao želudac... da skratimo priču – UVIJEK!!!
I još ju je nešto kopkalo... na tom je party-u bila i Miss Perfect... Najlipša, najzgodnija (po mišljenju muških), ali i najumišljenija (po mišljenju ženskih) ženska u školi... A ona se non-stop vrtila oko njega, plesala isprid njega, besramno i preočito upucavala... Znala je da protiv nje nema nikakve šanse!
Znala je da mora nešto napravit, bilo šta... jer je ovo već prešlo sve granice...
A prvi korak bilo je priznanje...
|
22.08.2006., utorak
...Love at first sight...
„Pih! To je besmislica! Glupost da ne može bit veća! Koji je reti to izmislija? I da mi je znat ko to molin te viruje da se može zaljubit, izgubit glavu, samo pri prvom pogledu??? Cure moje, nemate pojma...“ – smijala im se ona... Ali poslije joj je bilo žao što ih tada nije slušala kad su joj govorile „odbit će se to tebi o glavu...“
Naravno, vjerovala je u sebe i stajala je iza svake svoje riječi! Nešto tako bolesno, smiješno, glupo i površno jednostavno joj je bilo neizvedivo...
Nije ni slutila koliko griješi sve dok i sama nije postala žrtvom te takozvane besmislice – ljubavi na prvi pogled...
No desilo se to tako brzo, tako naglo, iznenada i neočekivano! Nije se stigla ni okrenit i sve je već bilo gotovo! Jel' to bio njegov osmjeh kod kojeg mu se oči skupe? Jel' to bilo njegovo držanje? Njegovi pokreti? Iskrene oči? Neozbiljno, dječje lice? Nije znala... ali znala je da je to bilo to... U tom joj je času samo on bio važan, samo je on postojao... Postao joj je pojam, oličenje svega savršenoga... I već je stvorila sliku o njemu u svojoj glavi, sliku koja je njoj najviše odgovarala...
Nažalost, njezinih je pet minuta prošlo... Sad je ležala sama doma, raspalila je svoje najdraže ljubavne, srceparajuće, tužne pisme i grlila svog otrcanog, starog plišanog medu koji joj je uvijek dobro došao u tim kriznim trenucima...
Nije mogla vjerovat što joj se desilo... Nije si htjela to priznat... Pa ona je ta koja je sve to uvijek gadila, koja se svemu tome izrugivala... A sada ne može razmišljat o bilo čemu drugome nego o njemu... o njegovoj pojavi... valovitoj smeđoj kosi... Izduženim smeđim očima... Najsavršenijem osmjehu... Spavanje joj nije baš išlo tu većer... Ipak je imala važnijeg posla i važnijih briga i neodgovorenih pitanja...
Hoće li ga ponovno sresti? Jel' on nju primjetio? Ako je, što je mislio o njoj? Tko zna kakva je osoba? Arogantan, umišljen, prepotentan i pun sebe? Ili pak duhovit, smirujući, neozbiljan, društven, spreman na šalu, ali i na ozbiljne razgovore? Prije ovo drugo...
„Nije li ovo malo riskantno? Zaljubljena sam do ušiju u nekog koga uopće neznam! Pa čak ni njegovo ime! Ne želim ni razmišljat kuda ovo vodi...“ govorila je sama sebi.... Inaće nije bila takva, volila je razmišljat U trenutku O trenutku... Ali ovaj put nije mogla odolit a da se ne prepusti mašti... I zamisli svoju priču sa njim, od početka do kraja... Sve kako je ona željela... Zaspala je sa njim u mislima...
Čak ga je i sanjala...
I onda se naravno, probudila sa ne treba ni spominjat s kim u mislima...
|
12.08.2006., subota
Moja priča bez kraja...
Ne znam… ni s čim… ni kako… ni gdje da počnem… ne znam ni zašto ovo pišem… NIŠTA ne znam… možda mi je jednostavno lakše bez tuđih zbunjenih, tupavih pogleda, pogleda koji me pokušavaju skužit…
Po prvi put ću ispričat SVE, bez stajanja, uljepšavanja, prekida, zaboravljenih misli… sve ću prebacit na papir, crno na bijelo…
Ali s obzirom na to da mi se toliko toga trenutno mota po glavi, čini mi se da će ovo ispast malo smotano, šašavo i zbunjeno... baš ka i ja... al' idem, (da naglasim) POKUŠAT...
Možete me osuđivat, reč da san glupa, nezahvalna, zbunjena, izgubljena, komplicirana…
jer sve to znan i sama…
Zašto jednostavno kad može i komplicirano? A ja ne bi bila ja da to nije tako…
Ovo vam je moja priča…
Moja priča bez kraja…
Uživajte…
|
|
|
|
|
|
